Imami r.a.

Divnog li završetka!

san svakog mu"mina insallah

Imam Šafija

Prenosi se da je imamu Šafiji rečeno: ''Opiši nam svoju strast za naukom i čitanjem knjiga?'', pa je odgovorio: ''Kad god bih čuo samo jedno slovo ili riječ koju do tada nisam čuo, svi moji organi pretvorili bi se u uho i uživali bi u slušanju isto kao što i uho uživa.'' ''A kako opisuješ svoju čežnju za naukom?'', upitali su. On je odgovorio: ''Kao čežnju čovjeka koji zbog žudnje za bogatstvom želi da skupi što više imetka.'' Na kraju je upitan: ''Kako opisuješ svoje traganje za znanjem?'', pa je rekao: ''U traganju za znanjem bio sam poput majke koja traži nestalog sina jedinca''

Govoreći o imamu Šafiji, Ahmed ibn Hanbel rekao je: ''Šafija je filozof u pravom smislu te riječi (el-fejlesuf er-rabbani) i on je bio nedostižan u četiri znanstvene discipline: lingvistici, etici razilaženja, retorici i fikhu.'' (Ibn Asakir, Tarihu Dimešk, I/118)

Što se tiče termina ''rabbani'' – savršen, izvanredan, koji je za Šafiju upotrijebio Ahmed ibn Hanbel, to je zbog toga što je noć dijelio na tri dijela: jednu trećinu za učenje, jednu trećinu za klanjanje noćnog namaza, a jednu za spavanje.'' (Imam Zehebi, Sijer e'alam en-nubela, X/35) I ne samo to, imam Ahmed je Šafiji pripisao ulogu obnovitelja vjere o kojoj je govorio i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu: ''Allah, dž.š., će na početku svakog stoljeća poslati mome ummetu učenjaka koji će im obnoviti vjeru.'' (Ebu Davud) Imam Ahmed tvrdio je da je na početku prvog hidžretskog stoljeća taj obnovitelj bio Omer ibn Abdul-Aziz, a na početku drugog stoljeća imam Šafija. (Tarihu Dimešk, 51/339)

Imam Šafija o sebi

Imam Šafija je jedan od prvih islamskih učenjaka koji je napisao svoju biografiju, i to tako da je bila daleko od pretjerivanja, lažnih tvrdnji i izmišljanja. Rečeno je: ''Najbliži istini je onaj ko zna svoju pravu vrijednosti i svoje mahane i na temelju toga piše o sebi.'' Na početku svoje biografije on je, između ostalog, napisao: ''Rodio sam se u gradu Askalanu u Palestini, u oblasti Gaza, i kada su mi bile dvije godine, majka me je odvela u Mekku.'' (Tarihu Bagdad, II/59) Šafija je rođen u godini u kojoj je umro Ebu Hanife, 150. godine po Hidžri, a neki opet kažu da je rođen isti dan kada je umro Ebu Hanife. (Sijer e'alam en-nubela, X/12) Zapisao je: ''Ja sam bio siroče i svu brigu o meni vodila je moja majka. Ona nije imala novaca da mi plaća učitelja, a kada sam se posvetio nauci, moj učitelj me je ostavljao za svog zamjenika kada bi on bio odsutan.'' (Tarihu Dimešk, 51/282)

''Naučio sam Kur'an napamet u sedmoj godini, a Malikovu Muvetu' u desetoj godini života.'' (Sijer e'alam en-nubela, X/11) ''Dvadeset godina sam intenzivno proučavao arapski jezik, književnost i predislamsko pjesništvo.'' (Tarihu Dimešk, 51/297) Nakon svega toga, halifa Harun er-Rešid pozvao je Šafiju u Bagdad, 184. godine po Hidžri, zbog glasina da je sa grupom iz sekte alevija želio srušiti Abbasijsku dinastiju. Pred halifom Harunom er-Rešidom ubijeno je devet pobunjenika iz alevijske skupine, a onda su doveli Šafiju koji se halifi obratio ovim riječima: ''Vođo pravovjernih, ja ne pripadam alevijskoj sekti, ja sam nepravedno doveden u vezu s njima i smatram da mi je na taj način učinjen zulum. Ja sam iz porodice Beni Mutallib ibn Abdul-Menaf i pripadam skupini islamskih učenjaka, a tvoj kadija zna sve o meni.'' Tada je vrhovni kadija na halifinom dvoru bio poznati hanefijski učenjak Muhammed ibn Hasan eš-Šejbani, koji je prisustvovao suđenju, pa je rekao: ''Vođo pravovjernih, Šafija je u pravu. Ja ga poznajem, to je mladić koji posjeduje ogromno znanje i ne pripada pobunjeničkoj skupini kako je tebi preneseno.'' Harun er-Rešid zatim je rekao Muhammedu eš-Šejbaniju: ''Neka bude sa tobom dok u potpunosti ne ispitamo njegov slučaj.'' Tako je imam Šafija, uz posredovanje i svjedočenje glavnog kadije, bio oslobođen optužnice kojom mu se na teret stavljala pobuna protiv halife, što je za sobom povlačilo smrtnu kaznu. (Tarihu Dimešk, 52/286-87) Taj događaj bio je povod da Šafija ostane u Bagdadu nešto više od dvije godine i to vrijeme iskoristio je učeći pred Muhammedom eš-Šejbanijem. A što se tiče hanefijskog učenjaka Ebu Jusufa, Šafija se sa njim nikada nije sreo, jer je on umro prije nego što je Šafija došao u Bagdad, tako da su sve predaje o njihovom navodnom susretu apokrifne. Poslije toga Šafija se vratio u Hidžaz i postao je glasoviti učenjak tako da se s pravom govorilo da je Hidžaz, nakon smrti imama Malika, dobio dostojnog nasljednika u imamu Šafiji.

Devet godina je boravio u Hidžazu, a onda je ponovo otišao u Bagdad i sreo se sa Ahmedom ibn Hanbelom, s kojim se prije toga sretao u Mekki, a nakon dvije godine provedene u Bagdadu, put ga je odveo u Egipat, gdje je uživao simpatije tamošnjeg namjesnika. U Egiptu je ostao do svoje smrti, 204. godine po Hidžri. Njegov kratki ali izuzetno bogati život bio je u znaku mnogobrojnih putovanja. Između ostalog, putovao je mnogo puta u Jemen i posjetio je mnoga arapska plemena, jer je bio željan nauke iz oblasti fikha, medicine, jezika i fiziognomike (nauka prema kojoj crte lica, kretanje i držanje tijela objašnjavaju duševne i mentalne karakteristike ljudi)

Učenjak koji je podjednako bio i kalemli i kelamli

Ako se kod običnih smrtnika može govoriti o natprirodnoj inteligenciji i izvanrednom talentu, onda je svakako imam Šafija predvodnik te skupine. Za njega je Ebu Ubejde rekao: ''Nisam vidio inteligentnijeg čovjeka od imama Šafije.'' (Tehzibul-kemal, XXIV/372) A ibn Abdul-E'ala govorio je: ''Da je bilo moguće sakupiti sve učenjake njegovog doba, opet se po inteligenciji sa njim niko ne bi mogao mjeriti.'' (Sijer e'alam en-nubela, X/15) Imam Ahmed govorio je svojim učenicima: ''Ako vam promakne pamet i znanje ovog čovjeka (Šafije), bojim se da ga nećete dostići do Sudnjeg dana.'' (El-Džerhu ve ta'dilu, VII/203)

Junus es-Sadefi rekao je: ''Nisam sreo pametnijeg čovjeka od Šafije. Jednog dana raspravljali smo se oko nekog pitanja i razišli smo se u mišljenju. Kada me je ponovo sreo, uzeo me je za ruku i rekao: 'O Ebu Musa, zar ne možemo biti istinska braća i kada nam se mišljenja ne podudaraju.''' (Sijer e'alam en-nubela, X/16) Ovo je uistinu jasan dokaz Šafijine pronicljivosti, inteligencije i razboritosti. On je na vrijeme shvatio da se ljudi nikada neće izjednačiti u shvatanju, inteligenciji, znanju i karakteru, pa prema tome nemoguće je očekivati da se slažu u mišljenju po svakom pitanju. I kada se radi o raspravljanju i polemici, pred učenjacima su dvije mogućnosti: ili da se u potpunosti raziđu, što podrazumijeva prepirku i udaljavanje jednih od drugih, ili da postave opća pravila oko kojih će se složiti, a da prihvate mogućnost razilaženja u sporednim i sekundarnim pitanjima. U svakom slučaju, ovaj drugi postupak je znak razboritosti i islamskog odgoja.

Prenosi se da je Šafija rekao: ''Razum ima svoje granice kao što pogled ima svoje granice.'' (Ruhul-meani, I/42) On je bio izvanredan govornik i erudita, u čemu mu je pomoglo čitanje knjiga i dobro poznavanje arapskog jezika, što su mu potvrdili najpoznatiji jezikoslovci poput: Sa'lebe, Ibn Hišama, Ebu Mensura el-Ezherija i drugih. Džahiz je izjavio: ''Čitao sam knjige najpoznatijih islamskih učenjaka i majstora pisane riječi, i nisam vidio da je neko imao ljepši stil od Šafije. Njegove rečenice su prave niske bisera.'' (Fahrudin er-Razi, Menakibu Šafi'ijje, str. 87.) Junus ibn Abdul-E'ala govorio je: ''Šafija je bio pravi 'čarobnjak' riječi. Kada god smo bili u njegovom društvu, bili smo opijeni njegovim riječima. Šafijine riječi bile su slađe od šećera. Njemu je Allah podario slatkorječivost, oštroumnost, izvanrednu erudiciju, jasnoću i snagu argumentacije.'' (Sijer e'alam en-nubela, X/48)

Prenosi se da je imamu Šafiji rečeno: ''Opiši nam svoju strast za naukom i čitanjem knjiga?'', pa je on odgovorio: ''Kad god bih čuo samo jedno slovo ili riječ koju do tada nisam čuo, svi moji organi pretvorili bi se u uho i uživali bi u slušanju isto kao što i uho uživa.'' ''A kako opisuješ svoju čežnju za naukom?'', upitali su. On je odgovorio: ''Kao čežnju čovjeka koji zbog žudnje za bogatstvom želi da skupi što više imetka.'' Na kraju je upitan: ''Kako opisuješ svoje traganje za znanjem?'', pa je rekao: ''U traganju za znanjem bio sam poput majke koja traži nestalog sina jedinca.''

Kome Allah želi dobro, pouči ga mudrosti

Osim što je bio poznati fakih i lingvista, imam Šafija bio je i istinski mudrac i mislilac koji je ummetu ostavio u naslijeđe svoje mnogobrojne izreke koje predstavljaju neiscrpni izvor mudrosti sa kojeg se mogu napajati ljudi koji su željni istinskog znanja i spoznaje. Prenosi se da je imam Šafija rekao: ''Nakon izvršavanja farzova, nema ništa bolje od traganja za znanjem.'' Upitan je: ''Zar ni džihad na Allahovom putu?'' Odgovorio je: ''Ni džihad na Allahovom putu.'' (Es-Sunenul-kubra, str. 475) Ibn Ujejne prenosi da je Šafija rekao: ''Nikome na dunjaluku nije dato ništa bolje od nubuvveta (poslanstva), a nakon nubuvveta nikome nije dato ništa bolje od znanja, a na ahiretu nikome ne može biti dato ništa bolje od milosti i oprosta.'' Ovim je htio reći da je nauka put spoznaje onoga sa čime su došli Allahovi poslanici. Rekao je također: ''Licemjerstvo u stjecanju znanja umrtvljuje srce i porađa pakost i zlobu.'' (El-Bejheki, El-I'tikad vel-hidaje, str. 239)

Šafija je mrzio licemjeran odnos prema nauci i besplodno raspravljanje. Govorio je: ''Ponižavanje nauke je da se raspravljaš sa svakim ko želi raspravu i da se prepireš sa svakim ko prepirku izaziva.'' (El-Bejheki, Menakibu Eš-Šafi'ijje, II/51) Ebu Sevr je kazao: ''Jedanput sam predložio Šafiji da napiše knjigu ili studiju o irdžau i murdžijama, pa mi je rekao: 'Okani se toga.''' (Sijer e'alam en-nubela, X/30) Rebia prenosi da je Šafija rekao: ''Da sam htio, mogao sam napisati svojim oponentima tomove knjiga kao odgovor, ali ja ne volim raspravljanje niti želim da se meni od toga bilo šta pripiše.'' (Ibid.)

Međutim, kada je odgovarao na određena pitanja i raspravljao sa ljudima s ciljem da se na temelju dokaza dođe do istine, onda bi njegovi odgovori bili jasni i argumentirani. Jedanput je jedan čovjek iz Belha upitao Šafiju kako definira iman, a on mu je rekao: ''Prvo ti meni reci kako ti definiraš iman.'' Čovjek je odgovorio: ''Za mene je iman (vjerovanje) samo verbalna potvrda.'' Šafija ga je upitao: ''A šta ti je dokaz za to?'' Odgovorio je: ''Kur'anske riječi: 'Oni koji vjeruju i čine dobra djela', veznik 'i' ovdje je došao da razdvoji i napravi jasnu razliku između verbalne potvrde vjerovanja i dobrih djela koja ne ulaze u samo značenje vjerovanja.'' Tada mu je Šafija rekao: ''Je li uistinu smatraš da je 'vav' (veznik 'i') ovdje upotrijebljen kao rastavni veznik?'' ''Da'', odgovorio je. Šafija mu je onda rekao: ''U tom slučaju ti obožavaš dva boga, jednog na istoku, drugog na zapadu, jer Allah je objavio: 'Gospodar dva istoka i Gospodar dva zapada.''' Čovjek se naljutio i prigovorio Šafiji što ga svrstava među politeiste, a Šafija mu je odgovorio: ''Ti si samog sebe svrstao među politeiste.'' ''Kako?'', upitao je. Šafija mu je odgovorio: ''Tako što si rekao da je u prvom ajetu koji si citirao, glas 'vav' upotrijebljen kao rastavni veznik, što znači da bi, po tvom mišljenju, i u drugom ajetu taj glas imao istu funkciju ('Gospodar dva istoka i Gospodar dva zapada').'' Čovjek je shvatio da je pogriješio pa je rekao: ''Estagfirullah! Utječem se Allahu od onoga što sam govorio. Ja obožavam samo jednog Boga, Allaha, dž.š., i nikada više neću tvrditi da je 'vav' rastavni veznik u ajetu o imanu, već vjerujem da iman predstavlja riječ i djelo i da se smanjuje i povećava.'' (Hil'jetul-evlija, IX/110)

Etika raspravljanja kod imama Šafije

Prenosi se da je imam Šafija rekao: ''Nikada se nisam upustio u raspravu a da mi nije bio cilj nasihat, tj. savjetovanje, a ne pametovanje.'' ( Hil'jetul-evlija, IX/118) Također je rekao: ''Ja želim da svi ljudi nauče znanje iz knjiga koje sam napisao, a da ništa od toga ne pripišu meni kao zaslugu.'' (Tarihu Dimešk, 51/432) Šafija je dobro proučio i shvatio ljudsku prirodu i urođenu čovjekovu potrebu da se ističe, nadmeće i hvališe, kako dunjalučkim bogatstvom, tako isto i znanjem, i da želi da dominira i bude pobjednik u raspravama. Također je rekao: ''Nisam se raspravljao ni sa jednim čovjekom a da nisam poželio da Allah njega uputi na ispravan odgovor, niti sam se raspravljao bilo s kim a da mi nije bilo svejedno hoće li istina biti na njegovoj ili na mojoj strani.'' (Hil'jetul-evlija, IX/118) To je zbog toga što je cilj rasprave i polemike u islamu – da'va i prenošenje istine, a ne pobjeda nad protivnikom i likovanje zbog njegovog poraza.

Prenosi se da je neki čovjek raspravljao sa Davudom el-Isfahanijem i onda mu rekao: ''Davude, ti si govorio to i to, i zbog toga si, Allahu hvala, postao nevjernik.'' Ovaj učenjak mu je odgovorio: ''Subhanallah, od kada je to nevjerstvo muslimana blagodat na kojoj se iskazuje zahvala Allahu, dželle šanuhu, i zbog koje bi se musliman trebao radovati. Priličnije je bilo da si u ovoj situaciji rekao: 'Nema snage ni moći osim kod Allaha, Allahovi smo i Njemu se vraćamo' (la havle ve la kuvvete illa billahi, inna lillahi ve inna ilejhi radžiun).'' Šafija nikada nije kategorički tvrdio da je njegovo mišljenje ispravno, već je govorio: ''Moguće je da moj govor koji smatram ispravnim sadrži grešku, kao što je moguće da je nečiji drugi govor ili tvrdnja koju smatram pogrešnom, ispravna i istinita.'' Samo oni koji s pogrešnim nijjetom i motivom uče nauku, mogu biti zluradi i u raspravi arogantni, jer im nije cilj da pobijedi istina, već da oni pobijede dokazujući svoju učenost pred drugima.

Prenosi se da je imam Ahmed jedne prilike došao na naučni kružok koji je u Mekki vodio Sufjan ibn Ujejne. Na tom skupu bio je prisutan i Ishak ibn Rahavejh kojeg su zvali učenjak Horosana. Ahmed ibn Hanbel mu je u jednom trenutku prišao i rekao: ''Hajde sa mnom da upoznaš učenjaka kakvog nikada prije nisi imao priliku vidjeti niti upoznati.'' Zatim je sa njim otišao kod imama Šafije. Razgovarali su izvjesno vrijeme, a onda je Ishak rekao Ahmedu: ''Napustili smo kružok koji vodi čovjek (Sufjan ibn Ujejne) koji prenosi od Zuhrija, i mislio sam da ćeš me odvesti kod alima koji je poput Zuhrija, a ti si me doveo kod ovog dječaka.'' Ahmed mu je rekao: ''Ja sam ubijeđen da takvog učenjaka još nisi sreo. Nego sjedi još malo i razgovaraj sa njim. Nakon toga, Ishak je ušao u raspravu sa Šafijom oko određenih pitanja. U toku rasprave Šafija je svoje mišljenje potkrepljivao hadisima, a Ishak predajama i mišljenjima nekih učenjaka. Šafija mu je prigovorio zbog toga i rekao: ''Ne priliči ti da se tako ponašaš na ovom mjestu. Ja ti kažem rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a ti mi proturječiš sa 'rekao je taj i taj učenjak'.'' Nakon toga Ishak je snishodljivo pogledao u svoje učenike koji su bili sa njim, pa im se obratio dijalektom koji Šafija nije razumio, rekavši nešto u smislu: ''Ovaj mladić izigrava učenjaka.'' Šafija je shvatio šta je on htio reći svojim učenicima, ali je prešutio takvo ponašanje. Međutim, iskrenog učenjaka kao što je bio Ishak, proganjalo je to što se nedolično i snishodljivo ponašao prema Šafiji, tako da se ubrzo pokajao zbog toga. O tome je on pričao: ''Kada sam malo bolje razmislio o onome što sam čuo od Šafije, shvatio sam da on zna ono što je nama promaklo. Ja se uistinu stidim Muhammeda ibn Idrisa eš-Šafije.'' Nedugo zatim on je postao sljedbenik šafijske pravne škole.'' (Tabekat eš-Šafi'ijje el-kubra, II/89-90)

Upozoravajući svoje učenike na opasnost pristrasnosti i slijepog slijeđenja, Šafija im je rekao: ''Kada vam nešto kažem što niste dobro proučili i o čemu niste razmišljali, nemojte to apriori prihvatati kao tačno, jer ljudski razum često stihijski prihvata nešto kao istinu.'' (Hil'jetul-evlija, IX/124) Drugom prilikom rekao im je: ''Nikada se nisam nasmijao nekome zbog njegovog pogrešnog odgovora a da on nije, zbog toga što je njegova sujeta pogođena i ličnost povrijeđena,još čvršće prihvatio svoj stav i branio ga kao istinu.''(Sijer e'alam en-nubela,X/99) Kao vrsni učenjak i znalac, Šafija je na taj način želio skrenuti pažnju na puteve i sredstva kojima se pridobijaju oponenti da prihvate istinu, kao i na metode i sredstva kojima se oni odbijaju i udaljavaju od istine. Pravila koja je postavio Šafija o dijalogu i načinu raspravljanja vrlo su važna i treba ih dobro naučiti kao ne bismo zapali u situaciju koju je opisao Ibnul-Dževzi, rekavši: ''Vidio sam skupinu ljudi koji sebi pripisuju znanje kako se ponašaju kao obične mase, naprimjer ako u mesdžidu u kojem se klanja po šafijskom mezhebu, namaz predvodi hanbelija i ne uči glasno bismillu, šafijski učenjaci se naljute zbog toga, a ako u mesdžidu u kojem se klanja po hanbelijskom mezhebu, klanja imam šafijskog mezheba i uči glasno bismillu, hanbelije se naljute. Ovo je sekundarno fikhsko pitanje, i oko njega postoji razilaženje kod učenjaka i svaka pristrasnost u tom pogledu znači negaciju znanja.''

Većina ljudi voli lijep ahlak, moralnost i lijepo ponašanje, i spremni su o tome hvalospjeve nizati, ali kada sami trebaju riječi u djelo pretvoriti, na prvom ispitu padnu i otkriju svoje pravo lice. Za razliku od te većine, imam Šafija pripadao je plejadi islamskih velikana koji su bili moralne vertikale i uzor svim generacijama muslimana. O tome postoje mnogobrojni dokazi iz njegovog života koji potvrđuju čistotu njegove duše i veličinu njegove moralne ličnosti, a mi ćemo navesti samo neke od tih primjera.

Naime, jedne prilike je neki čovjek iz Iraka (tj. pripadnik hanefijskog mezheba) upitao imama Šafiju: ''Šta misliš o Ebu Hanifi?'' Odgovorio je: ''On je predvodnik pravne škole i istinski gospodin.'' ''A šta kažeš o Ebu Jusufu?'', ponovo je upitan. Šafija je odgovorio: ''Od svih hanefijskih učenjaka, on najbolje poznaje hadis i najviše ga primjenjuje.'' ''A šta kažeš za Muhammeda ibn Hasana?'' Odgovorio je: ''On je među hanefijskim učenjacima bio najprecizniji i najstručniji u razradi i izvođenju sporednih iz osnovnih i temeljnih pitanja. '' Na kraju je upitan: ''A šta misliš o Zuferu?'' Odgovorio je: ''On je imao najizoštreniji osjećaj za analogiju.'' (Tarihu Bagdad, XIV/246)

Istinske učenjake krasi i lijep ahlak

Imama Šafiju nije spriječilo razilaženje sa spomenutim hanefijskim učenjacima u mnogim pitanjima, da ih pohvali i istakne njihovu učenost i stručnost bez imalo zavidnosti i potcjenjivanja. To mogu učiniti samo iskreni vjernici i moralno izgrađene ličnosti. S druge strane, bogobojaznost i lijep ahlak nisu mu dozvolili da bude pristrasan prema onima kojima najviše duguje za svoje naučno napredovanje. On je studirao pred hanefijskim učenjakom Muhammedom ibn Hasanom eš-Šejbanijem, ali je i pored toga napisao djelo u kojem se studiozno bavio nekim stavovima i mišljenjima imama Muhammeda eš-Šejbanija i odgovarajući mu vjerodostojnim hadisima, izrazio svoje neslaganje sa njim. Šafijin sin je rekao: ''Nisam nikada čuo svoga oca, dok je s nekim raspravljao o šerijatskim pitanjima, da je podigao glas. ''(Es-Sujuti, Eš-Šemailu eš-šerife, str. 362.)

On je dobro znao da su vikanje, galama i podizanje tona jasni predznaci i pokazatelji neuspjeha i poraza. Imam Muzeni spominje da je jedan čovjek pred Šafijom govorio za nekog prenosioca hadisa da je lažov, pa mu je imam Šafija rekao: ''Možeš li barem malo zaodjenuti svoje riječi i ublažiti njihovu grubost? Nema potrebe da kažeš taj i taj je lažov, već reci: hadisi koje prenosi taj i taj čovjek se odbacuju, a efekat je isti.'' (Fethul-mugis, I/371) Jedanput je imam Šafija prolazio tržnicom sa svojim studentima i čuo je mladića kako vrijeđa jednog učenjaka i ismijava se s njim, pa je Šafija rekao studentima: ''Suzdržite se od slušanja tih gadosti kao što se suzdržavate da ih svojim jezicima govorite, jer je slušatelj govornikov saučesnik. Znajte da pokvarenjak gleda da uzme najružniju i najgoru stvar iz svoje 'posude' želeći je staviti u vašu 'posudu'.'' (Hil'jetul-evlija, IX/123)

Imam Šafija imao je prefinjen i istančan osjećaj za lijepu riječ jednako kao i za lijepo ponašanje, što svjedoči i sljedeća predaja. Naime, prenosi se da je Rebia rekao: ''Razbolio se imam Šafija i otišao sam ga posjetiti. Kada sam ušao kod njega, rekao sam: ''Allah osnažio tvoju slabost! ''(Htio je vjerovatno reći: ''Allah ti dao snagu nakon slabosti.'') A on mi je odgovorio: ''Ebu Muhammede, kada bi Allah osnažio moju slabost, to znači da bi mi to bio kraj.'' Rekao sam:''Ja nisam želio ništa loše.''Odgovorio je:''I da si ti molio Allaha protiv mene, ja znam da nisi želio ništa osim dobro, ali si se tako izrazio.'' (Hil'jetul-evlija, IX/120) Ovo znači da se ljudima ne sudi po onome što kažu, već po onome što time namjeravaju i žele, ali je i pored toga imam Šafija upozorio Rebiu da obrati pažnju na svoje izražavanje i upotrebu riječi. Od Rebie se također prenosi da je rekao: ''Čitao sam pred imamom Šafijom njegovu knjigu Er-Risala trideset puta, i prilikom svakog čitanja, Šafija je ispravljao i korigirao neke svoje navode, a trideseti put, nakon što je ponovo našao neke greške, rekao je: 'Allah hoće da nijedna knjige ne bude bez greške osim one koju je On objavio, tj. osim Kur'ana.'''

O plemenitosti i čovječnosti

Imam Šafija bio je izuzetno poznat po svojoj plemenitosti, čovječnosti i uljudnosti i o tome je mnogo govorio. Prenosi se da je on rekao: ''Ko želi da mu Allah podari lijep završetak, neka ima lijepo mišljenje o ljudima.'' (Tehzibul-esma', I/76) Zatim: ''Čovječnost se temelji na četiri vrline: lijepom ahlaku, altruizmu (darežljivosti), poniznosti i pobožnosti.'' (Sijer e'alam en-nubela, X/98) Rekao je također: ''Loša li je poputnina za ahiret neprijateljstvo prema ljudima.'' (Tarihu Dimešk, 51/411) Neki čovjek je tražio savjet od imama Šafije, pa mu je Šafija rekao: ''Allah te je stvorio slobodnim i budi onakav kakvim te je Allah stvorio.'' (Tehzibul-esma', I/77) Imam Šafija i njegovi savremenici nisu bukvalno razumijevali niti tumačili termin sloboda, već su govorili: ''Sloboda je plemenitost i bogobojaznost, pa ko posjeduje te dvije osobine, on je istinski slobodan čovjek.'' Također je govorio: ''Plemenitost i hrabrost su ukrasi slobodnih ljudi.'' (Tehzibul-esma', I/76) ''Kada bi čovjek uspio sebe moralno izgraditi tako da bude, narodski rečeno, prav k'o strijela, opet bi bilo ljudi koji bi mu se iz inata suprotstavljali.''

Prenosi se da su se dvojica ljudi prepirali pred Šafijom, pa je on rekao jednom od njih: ''Ti nikada ne možeš postići da svi ljudi budu s tobom zadovoljni, zato popravi ono što je između tebe i Allaha, i ako to uspiješ, onda ti neće naškoditi ono što ljudi o tebi misle.''(Imam Ahmed, Ez-Zuhd el-kebir, II/105) Poznato je, kako stoji u njegovoj biografiji, da se imam Šafija družio i sa sufijama i da ih je savjetovao u vezi njihovog pretjerivanja u vjeri i zapostavljanja sunneta. Međutim,i pored toga, on je također spomenuo da se u nekim stvarima okoristio od druženja sa njima. Između ostalog,on je često spominjao izreku sufijskih šejhova: ''Vrijeme je poput sablje, ako ga ne iskoristiš u dobru, ono će tebe iskoristiti u zlu.''

Što se tiče njegove plemenitosti i darežljivosti, dovoljno je kazati da je imam Šafija u tri navrata ostao potpuno bez imetka, jer je sav imetak podijelio svojim siromašnim studentima. Zato nije čudo što je bio cijenjen i omiljen i kod običnog svijeta i kod učenjaka poput Ahmeda ibn Hanbela i drugih. Čak je Jahja ibn Muin zamjerio imamu Ahmedu što je pretjerano hvalio Šafiju i što je pristao, kako bi se sa njim što više družio, da vodi njegovog magarca. Na takve primjedbe Ahmed mu je odgovarao: ''Okani se svojih neutemeljenih primjedbi, već dok ja držim njegovog magarca za povodac, ti ga drži za rep, ako želiš da se družiš sa Šafijom i naučiš fikh.''

Zanimljivosti iz života muslimana u Šafijino vrijeme

Njegovi studenti prenijeli su neke zanimljivosti i zgode iz svakodnevnog života ljudi toga vremena, a koje je imam Šafija bilježio ili im pričao. Evo nekoliko takvih zanimljivosti. Imam Šafija ispričao nam je sljedeće: ''U Medini sam vidio tri čudne stvari koje nikada prije nisam vidio: vidio sam čovjeka kojeg je kadija proglasio bankrotom samo zbog jednog pregršta jezgre (proglašavanje bankrotom od strane kadije podrazumijeva zabranu raspolaganja imovinom, te prodaju imovine kako bi se vratio dug). Zatim, vidio sam čovjeka koji je pješice obilazio kafane i podučavao pjevanju kafanske pjevaljke, a kada bi došao u džamiju,klanjao bi sjedeći. I vidio sam čovjeka koji je lijevom rukom pisao brže nego njegovi takmaci desnom.'' (Tarihu Dimešk, V/172) Na jednom drugom skupu, imam Šafija je ispričao: ''Jedan trgovac iz Medine poslao je svog slugu da mu kupi uže od tri metra dužine, pa je sluga upitao: ''Gazda, rekao si da uže treba biti dugo tri metra, a koliko treba biti široko?'' Trgovac se naljutio i rekao: ''Široko je koliko i moje iskušenje s takvim slugom.'' (Sijer e'alam en-nubela, VI/239)

Potvora za šiizam

Imam Šafija, kao ni njegovi prethodnici, nije bio pošteđen kleveta i potvore. Naime, nekolicina studenata koji su se razišli sa njim i napustili njegova predavanja, potvorili su ga za šiizam. To je Šafiji teško palo, jer je bio nemjerljivo daleko od šiitske interpretacije islama, pa je svoju tugu u stihovima izrazio:

Konjaniče, zastani kod Muhassaba na Mini
i pozovi onoga koji stoji u Hajfinoj blizini
u zoru kad se hadžije prema Mini sliju
k'o valovi Eufrata kad se nakon silnog sudara u rijeku uliju,
i reci im:
Ako voljeti porodicu Muhammedovu znači rafidija (šiija) biti
ja džinne i ljude za svjedoke pozivam da ću kao rafidija umrijeti.

Kada je o tome obaviješten Ahmed ibn Hanbel, rekao je: ''Ne znam šta oni govore, ali ja o imamu Šafiji znam samo dobro. Zapamtite, kada Allah nekom čovjeku podari znanje, a uskrati ga njegovim savremenicima, da se kod njih pojavi zavidnost i onda mu pripisuju i ono od čega je on u potpunosti čist.''

Potvora za i'tizal

Osim za šiizam, imam Šafija bio je potvoren i za ilmul-kelam i pripadnost sekti mu'tezila, samo zbog toga što je jedan od njegovih profesora i šejhova bio i mu'tezilski učenjak Ibrahim ibn Jahja i to u vrijeme Šafijinog boravka u Medini gdje je slušao predavanja imama Malika. Naime, imam Šafija je za vrijeme svog boravka u Egiptu, hadise koje je prenosio Ibrahim ibn Ebi Jahja prihvatao kao vjerodostojne i prenoseći od njega govorio je: ''Pričao mi je Ibrahim ibn Ebi Jahja, ili pričao mi je pouzdan čovjek...'' Međutim, taj Ibrahim ibn Ebi Jahja je kod ostalih muhaddisa bio odbačen kao nepouzdan prenosilac hadisa. Pošto je Ibrahim ibn Ebi Jahja bio mu'tezil, zlonamjernici i zavidnici iskoristili su tu činjenicu da Šafiju povežu sa tom sektom. Kao odgovor u Šafijinu odbranu, dovoljno je kazati da je on bio učenjak koji je najviše kritizirao ilmul-kelam, mu'tezile i njihove akaidske stavove. Govorio je: ''Što se mene tiče, ja bih naredio da se sljedbenici ilmul-kelama bičuju štapovima od palminih grana, a zatim da se stave na deve i vode po trgovima, a da telal koji bi išao ispred njih, obznani narodu: 'Ovo je kazna za one koji su ostavili Kur'an i sunnet, a prihvatili ilmul-kelam (filozofiju).''' (Hatib El-Bagdadi, Šeref ashabil-hadis, str. 78.)

Osim toga, on je, za razliku od mu'tezila, potvrđivao Allahu lijepa imena i svojstva savršenstva kojima je Uzvišeni sebe opisao i u tome se u potpunosti držao slova Kur'ana, sunneta i prakse prvih generacija ummeta. O njegovom dosljednom slijeđenju Kur'ana i sunneta svjedoči i sljedeća predaja. Prenosi se da je imam Buharija rekao: ''Čuo sam El-Humejdija kada je rekao: 'Bili smo kod imama Šafije kada mu je došao neki čovjek i postavio pitanje na koje je Šafija odgovorio: 'Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o tome su rekli to i to...' Čovjek je upitao: 'A šta ti kažeš o tom pitanju?' Odgovorio je: 'Subhanallah, nisam ja svećenik u crkvi ili sinagogi pa da donosim zakone i propise. Ja ti kažem rekli su Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a ti me pitaš šta ja kažem o tome.''' (Ibn Ebil-Izz el-Hanefi, Šerh el-akide et-Tahavijje, str. 399.)

Zanimljivo je da imam Šafija nije bio pošteđen ni kritika od strane nekih malikijskih učenjaka, jer su oni očekivali da će Šafija, nakon što je otišao u Egipat, raditi na širenju malikijskog mezheba. Međutim, on to nije učinio, već je napisao knjigu u kojoj je otvoreno iznio svoje suprotstavljanje nekim stavovima imama Malika, kao što je pitanje mezheba stanovnika Medine koji je kod imama Malika predstavljao idžma' ili konsenzus. Imam Šafija imao je drugačije mišljenje, pa je o tome rekao: ''Ono što stanovnici Medine prenose od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, to smatram hadisom, a ono što stanovnici Medine kažu od sebe, to smatram idžtihadom (pravničkim promišljanjem) u kojem se može potrefiti, ali i pogriješiti.''

Utemeljitelj usuli-fikha

Imam Šafija bio je dokaz (hudže) u šerijatskoj znanosti i to su mu potvrdili učenjaci njegovog doba i smatrali su ga izvorom i autoritetom na čije su se znanje i pravne decizije pozivali. Osim toga, on je utemeljitelj posebne naučne discipline koja je dobila ime usuli-fikh (teorija islamskog prava). Islamski učenjaci spominju sljedeće razloge koji su naveli Šafiju na taj veličanstveni poduhvat koji mu je ovjekovječio ime:
-Relativno velika vremenska distanca između Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i imama Šafije;
-Unošenje novih riječi i metoda u arapski jezik;
-Šafijino djelovanje u vremenu kada se sve više produbljivao jaz i razilaženje između dvije škole: tradicionalističke (ehlul-hadis) u Medini i racionalističke (ehlur-r'ej) u Iraku, što ga je podstaklo da ''registrira'' nauku usuli-fikh kako bi mudžtehid upoznao pravila i paradigme koje će imati na umu kod izvođenja šerijatskih propisa;
-Mnoštvo novih pojava, slučajeva i situacija usljed ekspanzije islama i širenja teritorije islamske države, te miješanje i upoznavanje Arapa sa drugim narodima i njihovim običajima, a uz sve to, nepostojanje jasnih i eksplicitnih rješenja u Kur'anu i sunnetu za novonastale situacije i pitanja. Zbog toga je neophodno bilo korištenje analogije (kijas) kako bi se novonastala situacija i pitanje uporedili sa sličnim propisom o kojem su se Kur'an i sunnet eksplicitno odredili.

Najveći Šafijin doprinos u tom pogledu bila je njegova knjiga ''Er-Risala''. To je temeljno djelo iz usuli-fikha u kojem je Šafija postavio pravila na osnovu kojih će fakih izvoditi propise na temelju Kur'ana i sunneta. Risalu još nazivaju i arapska logika koja je pandan grčkoj logici čiji je utemeljitelj Aristotel. Imam Šafija ukazao je na to da je nauka usuli-fikh (teorija islamskog prava, fundamentalno pravo), zapravo arapska logika, s obzirom na to da su se Arapi smatrali najinteligentnijim i najpronicljivijim narodom kojem je svojstveno logičko rasuđivanje. Ovim je on učinio veliki hizmet islamu i muslimanima, a posebno je učinio mnogo na približavanju tradicionalističke i racionalističke škole. Imam Šafija je svojom Risalom približio jedne drugima, objasnio je status slabog (daif) hadisa te da se on ne može koristiti kao dokaz u vjeri, i time je sačuvao mnoge tradicionaliste od upadanja u grešku i izvođenja propisa na temelju slabog hadisa, što su neki od njih već činili, a također je spasio racionaliste i ukazao im na pogubnost donošenja propisa na temelju neispravne analogije i postavio pravila i temelje za jednu novu, umjerenu školu koja je zauzela srednji stav između ove dvije. To zapravo i nije čudo kada se uzme u obzir da je on u mladosti učio pred imamom Malikom, a on je bio vođa tradicionalističke škole, a nakon toga učio je pred Muhammedom ibn Hasanom eš-Šejbanijem, koji je bio jedan od imama racionalističke škole. Govoreći o pionirskom poduhvatu imama Šafije, hafiz Ibn Hadžer, rekao je: ''Vođstvo u fikhu u Medini pripadalo je imamu Maliku ibn Enesu, a Šafija je boravio u Medini i učio pred njim, a vođstvo u fikhu u Iraku pripadalo je Ebu Hanifi, a imam Šafija je učio pred njegovim učenikom Muhammedom ibn Hasanom, tako da je sabrao i objedinio znanje i jedne i druge škole i to je iskoristio da utemelji znanost usuli-fikh i postavi jasna pravila, što je oduševilo sve islamske učenjake, a Šafiji donijelo ugled i slavu.'' (Tevali te'sis, str. 73.) Ono što je također karakteristično za imama Šafiju jeste činjenica da je on imao stari i novi mezheb. Njegovi stavovi dok je boravio u Iraku umnogome se razlikuju od njegovih stavova iz vremena njegovog boravka u Egiptu. Važno je znati zbog čega su se desile te promjene i šta je utjecalo na Šafiju da promijeni svoje stavove. Ovdje ćemo spomenuti neke od razloga:
-Idžtihad – učenjak ostaje mudžtehid do svoje smrti i stalno traga za novim rješenjima, a idžtihad sam po sebi je ibadet. U tom smislu su i riječi Uzvišenog: ''Obožavaj Allaha sve do svoje smrti'' (Hidžr, 99). Idžtihad spada u temelje vjere ili aksiome koji se ne mijenjaju iako su rezultati idžtihada podložni promjenama shodno vremenu i situaciji u kojoj se živi.
-Šafija je u Egiptu slušao od tamošnje uleme i od njih je saznao mnoge hadise koje do tada nije znao. Posebno se okoristio slušajući učenike El-Lejsa ibn Sa'da koji je bio prijatelj imama Malika, od kojih je uzeo mnogobrojne predaje koje su utjecale na promjenu stava po određenim pitanjima i to je on dodao svom starom mezhebu.

Imam Šafija je vremenom sazrijevao i intelektualno napredovao i stekao ogromno iskustvo družeći se sa različitim učenjacima. Imam Ahmed je upitan: ''Da li su ti draže Šafijine knjige koje je pisao u Iraku ili one u Egiptu?'' Odgovorio je: ''Ja vam preporučujem knjige koje je pisao u Egiptu, jer su one puno preciznije i naučno utemeljenije.'' ( Tarihu Dimešk, 51/366)
Imam Šafija je na bolji svijet preselio 204. Godine po Hidžri u 54. Godini. Iako je kratko živio na dunjaluku, iza sebe je ostavio ogromnu riznicu znanja i mudrosti kojom je zadužio cijeli islamski ummet. Neka ga Allah nagradi najljepšom nagradom za njegov hizmet islamu i muslimanima i proživi u društvu poslanika, šehida i učenjaka!

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić, Saff

Ahmed ibn Hanbel je kod muslimana, bez obzira kojoj od četiri pravne škole (mezheba) pripadali, poznat kao imam i čuvar sunneta. To zvanje je s pravom stekao jer je u sudbonosnom povijesnom trenutku za islamski ummet odbranio izvorno islamsko učenje, u vrijeme kada su muslimani bili izloženi opasnoj smutnji kroz nova teološka naučavanja i interpretacije vjerskih istina, a koja su imala podršku u tadašnjoj zvaničnoj vlasti i zvaničnoj ili dvorskoj ulemi, o čemu ćemo u nastavku opširnije pisati.

Rođenje, djetinjstvo i školovanje

Puno ime imama Ahmeda je Ahmed ibn Muhammed ibn Hanbel ibn Hilal eš-Šejbani Ebu Abdullah el-Mervezi el-Bagdadi. Njegova majka bila je noseća sa njim kada je iz Merva došla u Bagdad, grad u kojem se on rodio, živio i umro. Rođen je 20. 3. 164. h.g. Još od ranog djetinjstva počeo je tragati za naukom i na tom mubarek putu posjetio je poznate islamske centre znanosti: Kufu, Basru, Abadan, Vasit, Mekku, Medinu, Jemen, Šam, Džeziru i druge. Nije mu bilo teško da se zbog Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, naslijeđa (islamskog znanja), iz Bagdada pješice zaputi u Jemen, odnosno u glavni grad Jemena, Sanu. Na isti način obreo se i u Tarsusu, a nedostatak sredstava i majčina molba da ne izbiva toliko dugo od kuće, spriječili su ga da posjeti i Rejj i uči pred tamošnjim muhaddisom Džerirom ibn Abdul-Hamidom. Svom profesoru i šejhu, imamu Šafiji, obećao je da će doći u Egipat da nastavi učenje pred njim, ali ga je Šafijina rana smrt spriječila u tome. Imam Ahmed je Arap iz plemena Zuhel ibn Šejban, ali kao što je rekao Jahja ibn Mein: ''Mi se nikada nismo ponosili našim čistokrvnim arapskim porijeklom, niti smo to spominjali i isticali.'' (Tarihu Bagdad, IV/414) Ahmed ibn Hanbel znao je da veličina i ugled nisu u porijeklu već u korisnom znanju i dobrim djelima. Kako je rekao pjesnik:

Što se porijekla tiče, sve ljude ista sudbina prati

Adem je njihov otac, a Hava im je mati

I ako se čovjek na prvo porijeklo s ponosom vraća

Nek zna da je to čime se ponosi, voda i ilovača

Stvarni ponos samo istinskim učenjacima pripada

Oni su svjetiljke onome ko hoće da se po Božijoj uputi vlada

Vrijednost ljudi je u znanju i vrlinama koje imaju

po svojim djelima, a ne po porijeklu, ljudi se poznaju

Svaki čovjek je protivnik onome o čemu znanja nema

Neznalice su uvijek bile neprijatelji učenjacima.

Kada je napunio šesnaest godina počeo je proučavati i sakupljati hadise. Bilo je to 179. godine po Hidžri,u godini u kojoj su umrla dvojica velikana islamske misli, imam Malik i Hamad ibn Zejd. Prvi učenjak pred kojim je mlađahni Ahmed ibn Hanbel slušao hadis bio je Hušejm ibn Bešir el-Vasiti, a prvi učenjak od kojeg je zapisivao hadise bio je znameniti hanefijski alim Ebu Jusuf. Praksu zapisivanja i sakupljanja hadisa, Ahmed ibn Hanbel nije napustio do svoje smrti. Jedan čovjek ga je vidio kako pod stare dane drži divit i pero u rukama, pa je rekao: ''Ebu Abdullah, zar u tim godinama?!'' Ahmed ibn Hanbel odgovorio je: ''Da, sa divitom do mezara.''(Ibnul-Dževzi,Menakibu imam Ahmed,str.37) Učenje i traganje za korisnim znanjem ne poznaje razliku između starosti i mladosti, jer učenjak je poput čovjeka koji pije vodu iz mora, što više uči i saznaje, sve se više povećava žeđ za znanjem. Pet puta je obavio hadž, od toga tri puta pješice. Na jednom od tih putovanja nije imao, ni prilikom odlaska ni prilikom povratka, više od 30 dirhema. (Menakibu imam Ahmed) Rekao je imam Šafija: ''Otišao sam iz Bagdada, a u njemu nisam ostavio boljeg fakiha, većeg isposnika, skromnijeg čovjeka i većeg učenjaka od Ahmeda ibn Hanbela.'' (Tarihu Bagdad, IV/419) Također je rekao: ''Ahmed ibn Hanbel je imam u osam disciplina: hadisu, fikhu, lingvistici, tefsiru, isposništvu, skromnosti, pobožnosti i sunnetu.'' (Tabekatul-Hanabile, I/5) A imam Ibn Ja'la je na ove Šafijine riječi samo kazao: ''Istinu je rekao imam Šafija o imamu Ahmedu.'' (Tabekatul-Hanabile)

Veliki poznavalac Kur'ana i sunneta

Imam Ahmed bio je srednjeg rasta, izrazito lijepog i svijetlog lica. Knio je kosu i bradu, a u bradi je u dubokoj starosti imao crnih dlaka. Nosio je malo grublju odjeću, ali najčešće bijelu koja je uvijek bila besprijekorno čista i ispeglana. Rekao je Muhammed ibn Abbas en-Nahvi: ''Vidio sam imama Ahmeda, djelovao je jako ozbiljno, a na sebi je imao grubi ogrtač.'' (Sijer e'alam en-nubela, XI/184) U Bagdadu su u to vrijeme bile stotine ljudi koji su nosili takve ogrtače, ali ovaj čovjek prenosi da je u takvom odijelu vidio Ahmeda ibn Hanbela. Zašto? Zato što je Allah htio da na ovog velikana islamskog ummeta ostane spomen u svim generacijama tako da su ljudi opisivali najsitnije detalje koje su kod njega vidjeli, kao naprimjer: ''Ahmed je upitan o tome i šutio je'', ''Ahmed je upitan o tome, pa je svojim pogledom prostrijelio onoga ko je pitao'' i sl. Njegov izgled i i pojava odavali su ozbiljnost i ulijevali strahopoštovanje kod ljudi tako da su se mnogi muslimani, pa čak i alimi, u njegovom prisustvu ustručavali bilo šta kazati. Poznat je slučaj Jezida ibn Haruna, učenjaka i muhaddisa, koji se na jednom skupu želio našaliti i kada je završio sa svojom šalom, čuo je da se neko nakašljao. Kada su mu rekli da je to bio imam Ahmed, on je rekao: ''Subhanallah, zašto me niste obavijestili da je među nama imam Ahmed, ja se u tom slučaju ne bih šalio.'' (Sijer e'alam en-nubela, XI/194) Imam Ahmed nije oblačio skupocjenu odjeću kojom su se kitili vladari i bogataši kako bi se raspoznavali u društvu, niti je pak oblačio grubo sukno koje su nosile sufije, kako bi ljudi pomislili da se on kroz odijevanje i vanjski izgled želi pokazati kao pobožnjak kojeg krasi izrazita skromnost. Maksimalno se posvetio učenju i proučavanju kur'anskih i hadiskih znanosti. Kritizirao je one koji su zapostavili proučavanje tefsira i kur'anskih nauka i govorio je: ''Ljudi su ostavili proučavanje i razumijevanje Kur'ana.'' (El-Adabu eš-šer'ijje, II/71)

Napisao je djelo o derogiranim i derogirajućim ajetima (nasih i mensuh), zatim Et-Tefsir el-kebir, u kojem je sakupio tefsir i komentare pojedinih ajeta od strane ashaba i tabiina. A što se, pak, hadiske nauke tiče, postoje predaje u kojima se spominje da je on napamet znao milion hadisa. (Sijer e'alam en-nubela', XI/187)

Njegovo djelo El-Musned sadrži trideset hiljada hadisa. Ahmed ibn Hanbel poznavao je nedostatke i mahane u predajama i dobro je znao razliku između vjerodostojnih (sahih) i nevjerodostojnih (daif) hadisa, tako da su se muslimani u tom pogledu vraćali i pozivali na njega. Osim toga, on je bio vrsni poznavalac značenja kur'ansko-hadiskih tekstova i propisa koji su iz njih derivirani. Zapravo, u tome je bio predvodnik učenjaka svoga vremena i to su mu priznali islamski autoriteti poput Ishaka ibn Rahevejha, Ebu Ubejde i drugih. Učenjak Ebu Sevr rekao je o Ahmedu ibn Hanbelu: ''Kada bi imam Ahmed odgovarao na postavljeno pitanje, činilo se kao da se pred njim nalazi ploča na kojoj je ispisano sve dunjalučko znanje i da on čita sa nje.'' (Er-Reddu ala men ittebea' gajre mezahibil-erbea', str. 9)

Teološko-filozofski ''problem'' koji je posijao smutnju među muslimanima

Imam Ahmed ibn Hanbel strogo se držao Kur'ana i sunneta i nije se upuštao u teološke rasprave o pitanjima koja nisu bila predmet rasprava prvih generacija, a posebno ako su to bila doktrinarna pitanja vezana za temelje islamskog vjerovanja. A ukoliko su postojale predaje u kojima se po određenim akaidskim pitanjima spominju riječi i mišljenja prve dvije generacije muslimana tj. učenjaka, on je njihova mišljenja smatrao meritornim i ispravnim, a rasprave o tim pitanjima izlišnim i nepotrebnim. Jedno od tih pitanja bilo je i ono o stvorenosti Kur'ana (halkul-Kur'an) kao Allahove objave koje je aktuelizirano u vrijeme abasijskog halife Me'muna. Naime, muslimani su od samog početka potvrđivali Allahu svojstvo govora i vjerovali su da je Kur'an nestvoreni Allahov govor. To je osnova oko koje je postojao konsenzus islamskih učenjaka iz generacije ashaba i tabiina. Tako je bilo sve do početka trećeg hidžretskog stoljeća kada se pojavio halifa Me'mun koji je bio poznat po svojoj pronicljivost i natprosječnoj inteligenciji. Bio je daroviti govornik koji je volio logiku i filozofiju, i kao halifa islamske države naredio je da se na arapski jezik prevedu djela grčkih filozofa, prije svega Aristotela i Platona. Inspirirani tom filozofijom, neki islamski učenjaci počeli su voditi rasprave i polemiku o temeljnim vjerskim pitanjima i podvrgavati ih sudu razuma iako su ona sama po sebi iz domena gajba, tj. nevidljivog i za razum nedokučivog. Tako su između ostalih na red došla i Allahova lijepa imena i svojstva savršenstva, a posebno svojstvo govora. I pošto je Kur'an Allahov govor, počelo se raspravljati o tome da li je on stvoren ili nije. Halifa Me'mun, i sam sklon filozofiranju i racionalizmu, podržao je stav onih koji su tvrdili da je Allahovo svojstvo govora vječno, ali da je Kur'an kao ''produkt'' tog govora i kao Allahova objava, stvoren. Te teološke polemike i rasprave izazvale su velike nerede i zapalile vatru smutnje čiji je oganj zahvatio cijelu islamsku državu, i nije se smirivao sve do vremena hilafeta Vasika ibn Mu'tesima.

U širenju tog vjerovanja i slobodno možemo kazati ''dogme'' o stvorenosti Kur'ana, u vrijeme halife Me'muna posebnu ulogu odigrala su dvojica ljudi: Ahmed ibn Duad (umro 240. godine po Hidžri) vrhovni kadija na dvoru halife Me'muna, i Ishak ibn Ibrahim ibn Husejn ibn Mus'ab, poznatiji kao El-Mus'abi. On je bio komandir policije u Bagdadu u vrijeme abasijskih halifa Me'muna, Vasika i Mutevekkila. Njemu je halifa Me'mun, koji je tada boravio u Tarsusu, kako je to zabilježio Ibn Džeriri et-Taberi u svojoj Historiji, II/112-121, poslao pet različitih naloga o načinu uvođenja i širenja vjerovanja u ''stvorenost Kur'ana''. Prvi nalog odnosio se na ulemu i pozivanje učenjaka na informativne razgovore u stanicu policije u Bagdadu i traženje njihovog mišljenja i odgovora na to pitanje. Nakon njihovog saslušavanja, Mus'abi je slao izvještaj halifi o tome šta je svaki od učenjaka kazao i kako se izjasnio. Na početku se na taj nalog niko od slobodoumnih učenjaka nije osvrtao. Drugi nalog odnosio se na posebno privođenje sedmerice muhaddisa: Muhammeda ibn Sa'da, Jezida ibn Haruna, Jahja ibn Meina, Ebu Hejseme, Ismaila ibn Davuda, Ismaila ibn Mes'uda i Ahmeda ibn Ibrahima ed-Devrekija. Oni su pod prijetnjom najstrožijim sankcijama potvrdili to što je od njih tražio halifa Me'mun. Ahmedu ibn Hanbelu to je teško palo i žalio je što nisu izdržali i bili strpljivi. On je bio protiv širenja takvog vjerovanja i čak nije htio klanjati dženazu onima koji su na pitanje o stvorenosti Kur'ana, svjesno i s ubjeđenjem, potvrdno odgovorili. Jedan od onih kome nije htio klanjati dženazu bio je učenjak Ebu Nasr et-Temmar.
Nakon toga redale su se Me'munove naredbe, direktive i prijetnje, pa se među onima koje je pobijedio strah od sankcija,našao i poznati alim Ebu Ma'mer el-Kati'i. Zatim je halifa Me'mun naredio da se u policiju pozovu i o spomenutom pitanju očituju i drugi učenjaci. Na taj poziv nisu se odazvala samo četverica islamskih učenjaka: Ahmed ibn Hanbel,Muhammed ibn Nuh, Ubejdullah ibn Umer el-Kavariri i Hasan ibn Hamad. Međutim, nakon izvjesnog vremena, posljednja dvojica popustila su i verbalno su potvrdili da je Kur'an stvoren, ali su to srcem poricali. Za razliku od njih, Ahmed ibn Hanbel i Muhammed ibn Nuh ostali su dosljedni svom vjerovanju i jezikom i srcem. Zbog toga je izdat hitan nalog o njihovom hapšenju i poslati su u Tarsus na suočenje sa halifom Me'munom. Ahmed ibn Hanbel je u toku putovanja molio Allaha da ga sačuva od susreta sa halifom Me'munom, i Allah mu je uslišao dovu. Me'mun je umro prije nego što su njih dvojica stigli u Tarsus. Nakon toga, oni su vraćeni u Bagdad, ali je pri povratku iz Tarsusa umro Muhammed ibn Nuh u mjestu Anat. Dženazu mu je klanjao Ahmed ibn Hanbel, koji je nakon toga strpan u zatvor. Osim dvojice spomenutih Me'munovih epigona, Ahmeda ibn Duada i El-Mus'abija, glavni ideolozi novog učenja i širitelji smutnje u vezi pitanja ''halkul-Kur'an'', bili su: Sumame ibn Ešres (umro 213,h.g.), Ebu Ishak En-Nazam (umro 230.h.g.)i El-Džahiz Amr ibn Bahr ibn Mahbub el-Basri el-Kinani(umro 255.h.g.) Ovaj posljednji napisao je knjigu ''El-Bejanu vet-tebjinu''koja se odnosi na spomenutu problematiku i poklonio ju je Ibn Ebi Duadu, a on ga je za to nagradio sa 5.000 dirhema. Kada je halifa Me'mun osjetio da mu se bliži smrtni čas, pozvao je svoga brata Mu'tesima i nasljednika na vladarskom tronu, i oporučio mu da nastavi ubjeđivati ljude, posebno učenjake, u ispravnost vjerovanja u''stvorenost Kur'ana'',i da ih nemilosrdno kažnjava ako to odbiju potvrditi.

Trideset mjeseci tamnovanja

Halifu Me'muna je, 218. godine po Hidžri, na prijestolju naslijedio njegov brat Mu'tesim Muhammed ibn Harun er-Rešid. Međutim, on ni u intelektualnom ni u državničkom pogledu nije bio ravan svom bratu niti je dorastao takvom položaju. Čak je jedne prilike sam sebi javno pripisao nepismenost. Naime, kada je upitan za značenje riječi ''kele'' (trava) ni on ni njegov ministar nisu znali šta ta riječ znači. Tom prilikom rekao je: ''Subhanallah, halifa je nepismen, a njegov ministar je beduin.'' I šta je onda mogao očekivati Ahmed ibn Hanbel, koji je i dalje čamio u tamnici, od takvog halife osim nastavak mučenja i ponižavanja. Tako se i desilo. Halifa Mu'tesim, za razliku od svog prethodnika, nije se zadovoljio samo zatvaranjem imama Ahmeda, već je naredio da ga vežu u lance i da ga bičuju. U lancima je čak predvodio namaz svojim zatvorskim drugovima. Osim toga, prebacivali su ga iz tamnice u tamnicu ne bi li popustio, i u zatvoru je proveo trideset mjeseci. Ispred halifinog dvora dolazili su učenjaci i filozofi poput Ahmeda ibn Muhammeda ibn Rebaha i Ebu Šuajba el-Hidžama, da sa njim raspravljaju. Iako su oni bili vični raspravama, svaki put su bili poraženi jasnim dokazima koje je protiv njihovog učenja iznosio Ahmed ibn Hanbel. I pošto je njihova sila argumenata pala u vodu, preostao im je i dalje samo argument sile, pa su, kako bi mu se osvetili, poslije svake rasprave još su više stezali okove na njegovim nogama. Na kraju je prebačen u samicu bez prozora i svjetla. 219. godine po Hidžri, Ahmed ibn Hanbel odveden je pred halifu Mu'tesima koji je želio da lično sluša raspravu između čuvara sunneta Ahmeda ibn Hanbela i vođe i zaštitnika bidata (novotarije) Ahmeda ibn Ebi Duada.

Interesantno je napomenuti da se Ahmed ibn Hanbel prilikom debate uopće nije osvrtao na Ahmeda ibn Duada niti ga je htio gledati u oči, već je dostojanstveno, bez imalo straha i pribjegavanja lukavštinama, iznosio svoje stavove obraćajući se prije svega halifi Mu'tesimu, ubjeđujući ga u pogubnost novog učenja i njegovu odgovornost kao halife zbog širenja takvog vjerovanja među muslimanskim masama. Imam Ahmed znao je kolika je odgovornost na njemu kao vjerskom autoritetu kojeg su ljudi slušali i slijedili, zato je ostao dosljedan i nepokolebljiv i nije iznevjerio muslimane koji su sa papirom i olovkama u rukama, svaki dan dolazili u dvorište njegove kuće i čekali šta će imam Ahmed reći o iznuđenom i nametnutom novom vjerovanju u pogledu Kur'ana kao Allahovog govora. Dostojanstveno držanje i snaga argumenata natjerali su halifu Mu'tesima da popusti i promijeni svoj stav o Ahmedu ibn Hanbelu. Iako ga je Ahmed ibn Duad preklinjao da ga ostavi u zatvoru i upozoravao na njegovu ''opasnost'' ako se nađe na slobodi, halifa Mu'tesim naredio je da se Ahmed ibn Hanbel pusti iz zatvora.

Čak je govorio: ''Da ga nisam zatekao u zatvoru i da mi brat Me'mun nije oporučio da nastavim sa kažnjavanjem Ahmeda ibn Hanbela, ja ga nikada ne bih strpao u zatvor.'' Nakon što se našao na slobodi i nakon što se malo oporavio, imam Ahmed je najprije počeo odlaziti u džamiju na namaz, a nakon toga je ponovo počeo držati predavanja. To je potrajalo sedam godina, do smrti halife Mu'tesima, 227. godine po Hidžri. Naime, halifu Mu'tesima naslijedio je sin Vasik koji je ponovo zabranio Ahmedu ibn Hanbelu da drži predavanja i naredio je da se protjera iz svoje kuće, ali ga nije dao zatvoriti jer se bojao da se narod ne digne protiv halife. Od tada se imam Ahmed morao skrivati u kućama svojih prijatelja, a samo ponekad bi navratio u svoju kuću. Tako je bilo sve do smrti halife Vasika, 232. godine po Hidžri, kada se konačno završilo mučenje i proganjanje Ahmeda ibn Hanbela. Njegovo tijelo je mučeno, bičevano i kažnjavano, ali su njegovo srce i duša bili van domašaja zulumćara i njihovih bičeva. Imam Ahmed se i u najtežim trenucima u potpunosti predavao zikru i veličanju Allaha, dž.š., jer je njegov cilj bio Allahova nagrada i zadovoljstvo, a ne zadovoljstvo lažnih zemaljskih vladara, a ustrajavanjem u svojim stavovima nije želio ništa drugo osim da pobijedi čisto islamsko vjerovanje. Zbog toga mu nije bilo teško da, nakon što je pušten na slobodu, obznani da je oprostio i halalio svima onima koji su ga mučili, osim kolovođama smutnje i novotarije koji su pokušali da Allahovu vjeru i islamsku akidu uprljaju svojim filozofskim naklapanjima i novotarijama.

U iskušenju kroz koje je prošao imam Ahmed kriju se mnogobrojne pouke od kojih bi se posebno mogle izdvojiti sljedeće: prvo, stav Ahmeda ibn Hanbela bio je jedinstven i jedini u tom vremenu i on je svojim odnosom prema pitanju halkul-Kur'ana i svojim postupkom izvršio fardi kifaje (kolektivnu islamsku dužnost), jer je kao učenjak u ime cijelog ummeta ostao dosljedan i postojan u slijeđenju sunneta Allahovog Poslanika, s.a.v.s.. Da Ahmed ibn Hanbel tada nije bio postojan, to bi značilo da je cijeli ummet pognuo glavu i savio kičmu pred izazovom smutnji i iskušenja i da je skrenuo sa staze ispravne islamske akide.

Međutim, Allah,dž.š., odredio je da u svakoj generaciji bude onih koji će na temelju dokaza iz Allahove Knjige i sunneta Poslanika, s.a.v.s., pozivati ljude u ispravnu akidu, prenositi je i biti strpljivi na iskušenjima koja ih snađu na tom putu. Nakon što je citirao predaju od Hababa ibn Ereta u kojoj stoji: ''Požalili smo se Muhammedu, sallalahu alejhi ve sellem, dok je sjedio naslonjen na Kabu, i rekli smo: 'Zar nam nećeš pomoći, zar nećeš moliti Allaha da nas izbavi i da nam da pobjedu?!', a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: 'Prije vas je bilo takvih vjernika koje su kolovođe nevjerstva kažnjavali tako što bi iskopali rupu u koju bi ih stavili, a zatim bi ih prepilali na dva dijela, a njihovu kožu odvajali od mesa željeznim kliještima, ali oni nisu pokleknuli i nisu napustili svoju vjeru. Ja se nadam da će Allah dati pobjedu ovoj vjeri, tako da će žena moći slobodno putovati iz Sane u Jemenu sve do Hadramevta, ne bojeći se nikoga osim Allaha, i vuka za svoje stado, ali, vi požurujete.''' (Bilježi Ahmed u Musnedu) Alija ibn Šuajb rekao je: ''Da Ahmed ibn Hanbel nije ustrajao na istini, na našoj generaciji bila bi sramota do Sudnjeg dana, jer je bila stavljena na ispit i iskušenje u pogledu svoje vjere i taj ispit nije položila.'' (Tarih Dimešk, V/288) Drugo, Ahmed ibn Hanbel bio je postojan i istinski Allahov svjedok na Zemlji, jer, onih koji su imali sličan ili isti stav kao i on po pitanju halkul-Kur'ana, bilo je mnogo među muhaddisima, fakihima i drugim učenjacima, ali je samo Ahmed ibn Hanbel ostao dosljedan do kraja u svom vjerovanju i nije podlegao pritiscima, niti se pokolebao nakon što je bačen u tamnicu gdje je izložen bičevanju i strahovitom mučenju. On je bio strpljiv sve dotle dok Allah, dž.š., preko njega nije uzdigao vjeru. O tome je Ali el-Medini rekao: ''Allah je pomogao vjeru islam Ebu Bekrom u vrijeme otpadništva i Ahmedom ibn Hanbelom u vrijeme smutnje u vezi halkul-Kur'ana.'' (Tarihul-islam, XVIII/71)

To znači da je njegov sabur učinio da se islamska država ponovo vrati na stazu ehli-sunneta i da njegov stav u vezi halkul-Kur'ana bude zvanični mezheb u akaidu. Kutejbe ibn Seid rekao je: ''Ahmed ibn Hanbel je naš imam, i ko nije zadovoljan njegovim imametom u vjeri, on je novotar.''(El-Džerhu ve ta'dilu,II/69) Poznati učenjaci Bišr ibn Haris, Ali el-Medini i Jahja ibn Mein, govorili su: ''Od nas je traženo da se ponašamo isto kao Ahmed ibn Hanbel, a ljudi su zaboravili da je on ustvari bio na stajalištu Allahovih poslanika koji su u sličnim situacijama reagirali kao i Ahmed ibn Hanbel.''(Tarihu Dimešk,V/318) Treće,Ahmed ibn Hanbel izdržao je iskušenje, pa je time sam po sebi postao iskušenje. Kako? Pa tako što je postao najmarkantnija i najuglednija ličnost svoga vremena i većina učenjaka željela je da se sretne sa njim i da mu izrazi svoje poštovanje. U tom smislu su i riječi Makrija: ''Slušao sam učenjake poput Hejseme ibn Haridže, Mus'aba ez-Zubejrija i drugih fakiha, kako s posebnim pijetetom spominju Ahmeda ibn Hanbela, hvale ga i upućuju Allahu dove za njegovo dobro i spas.'' (Tarihu Bagdad, IV/416) Do koje mjere su učenjaci uvažavali Ahmeda ibn Hanbela, svjedoče i riječi Kutejbe: ''Kada vidiš čovjeka koji voli Ahmeda ibn Hanbela, znaj da je on sljedbenik sunneta.'' (Ibnul-Dževzi, Menakibu imam Ahmed, str. 103) Tako je Ahmed ibn Hanbel postao simbol sunneta, i među muslimanskim masama bio je omiljen isključivo zbog svoje iskrene vjere, akide i puta koji je slijedio i strpljivosti koju je na tom putu pokazao. On je bio od onih na koje se odnosi kur'anski ajet: ''To mogu postići samo strpljivi; to mogu postići samo vrlo sretni'' (Fussilet, 35).

Uzroci postojanosti

Najvažniji uzrok postojanosti imama Ahmeda bio je njegov iskreni odnos prema Allahu, dž.š. Govoreći o iskrenosti Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, Allah, dž.š., spominje da je iskrenost glavni razlog zbog kojeg ga je Allah sačuvao od bilo kakvog popuštanja i priklanjanja idolopoklonicima: ''A da te nismo učinili čvrstim, gotovo da bi im se malo priklonio, i tada bismo ti doista dali da iskusiš dvostruku muku u životu i dvostruku patnju poslije smrti,tada ne bi nikoga našao ko bi ti protiv Nas pomogao.''(El-Isra',74-75) To je osobina koja je spasila i Ahmeda ibn Hanbela. On nije uspio sam od sebe, svojom snagom i sposobnošću, već iskrenom vjerom u Allaha. Zbog toga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio vjernicima da često izgovaraju riječi: La havle ve la kuvvete illa billah – Nema snage niti moći bez Allahove pomoći, jer su one riznice Dženneta. (Buharija i Muslim) To znači da se čovjek ne može vratiti iz nepokornosti u pokornost, niti iz novotarije u sunnet, niti iz zablude na pravi put, osim uz Allahovu pomoć. Drugi razlog njegove postojanosti bio je jasan dokaz i znanje. Imam Ahmed je dobro poznavao Kur'an i hadis i kod njega nije bilo nimalo sumnje u pogledu onoga što je govorio u vezi halkul-Kur'ana. Znao je dobro da je on na istini, pa je saburao u ime Allaha. Treći, ništa manje bitan razlog postojanosti imama Ahmeda, bila je podrška koju je dobijao od muslimana. Muslimanske mase bile su uz Ahmeda ibn Hanbela, oni su ga neprestano podržavali i bodrili da izdrži. O tome svjedoči i sljedeća predaja od Ebu Džafera el-Enbarija u kojoj on veli: ''Kada sam čuo da je halifa Me'mun naumio kazniti Ahmeda ibn Hanbela zbog njegovog stava u vezi halkul-Kur'ana, iako sam stanovao s druge strane Eufrata, došao sam da se vidim sa imamom Ahmedom.

Našao sam ga u jednom hanu. Prišao sam mu i poselamio ga, a on mi je, čudeći se mom dolasku,rekao:'Zar si prevalio toliki put da me vidiš?!'Odgovorio sam:'Šejh,to sada nije važno, jer ja sam došao zbog krupne stvari.Došao sam da te podsjetim i da ti kažem da si ti naš imam u vjeri i da narod tebe slijedi. Tako mi Allaha, ako ti kažeš da je Kur'an stvoren, narod će u to povjerovati. A ako to ne kažeš, onda znaj da ćeš ogroman broj muslimana sačuvati da ne upadnu u zabludu. Osim toga, ako kažeš da je Kur'an stvoren i halifa Me'mun ti zbog toga poštedi život, znaj da ćeš prije ili kasnije umrijeti i da ti halifa ne može edžel odgoditi. Zato se boj Allaha i ne izdaji muslimane koji su uz tebe.' Na moje riječi, imam Ahmed odgovorio je suzama,a onda je plačnim glasom rekao:'Mašallah, Mašallah! Ebu Džafere, ponovi još jednom to što si sada rekao!' Ja sam ponovio svoj govor, a on je samo govorio: 'Mašallah! Mašallah!''' (Tehzibul-kemal,I/461) Ahmedov sin Abdullah prenosi još čudniju predaju u kojoj se spominje podrška njegovom ocu od strane običnih muslimana. Naime, on u toj predaji veli: ''Često sam slušao oca kako govori: 'Neka se Allah smiluje Ebu Hejsemu! Neka Allah oprosti i podari svako dobro Ebu Hejsemu!' Upitao sam: 'Babo, ko je Ebu Hejsem?', a on je uzvratio: 'Zar ne poznaješ tog čovjeka?! To je kovač koji je bio sa mnom u zatvoru, i na dan kada sam izveden da me bičuju, on me je povukao za ogrtač i rekao: 'Ahmede, poznaješ li me?' 'Ne', odgovorio sam. Tada mi je on rekao:'Ja sam Ebu Hejsem,lopov i varalica. Znaj da je moje ime upisano u Me'munovom divanu i zabilježeno je da sam zbog krađe dobio 18.000 udaraca bičem u različitim vremenskim intervalima. Međutim, ja sam i pored toga bio strpljiv u pokornosti šejtanu zbog dunjaluka, a preče je da ti budeš strpljiv u pokornosti Allahu zbog odbrane vjere.'''(Sifetu safve,II/351)Svoju ljubav prema imamu Ahmedu muslimani su,između ostalog, potvrdili i dolaskom na njegova predavanja. Naime, nakon što je poslije zatvora ponovo počeo držati predavanja,na njegovim predavanjima bilo je prisutno više od 5000 ljudi, od toga je petsto bilo studenata, a sve ostalo bio je obični svijet.(Sijer a'lam en-nubela,XI/316)

Stekao ugled od kojeg je bježao

Ahmed ibn Hanbel postao je poznat diljem islamskog carstva i hvaljen je jezicima miliona muslimana, toliko da je sam osjećao tjeskobu i bilo mu je neprijatno zbog toga. Govorio je: ''Blago onome koga Allah učini nepoznatim.'' (Tarihu Dimešk, V/309) Zatim: ''Kada bih znao koji put vodi u zaborav od ljudi, ja bih otišao tim putem. Poželim da živim u nekoj mekanskoj dolini, gdje me niko ne poznaje. Ja sam iskušan dunjalučkom slavom i ugledom, zbog čega danonoćno priželjkujem smrt i odlazak sa dunjaluka.'' (Sijer a'lam en-nubela, XI/216) Jedna od zanimljivosti o Ahmedovoj čuvenosti i slavi jeste i predaja od Husejna ibn Hasana er-Razija koji je rekao: ''Jedanput sam u Egiptu svratio kod jednog piljara i on me je pitao o Ahmedu ibn Hanbelu. Rekao sam mu da sam napisao knjigu o njemu, zbog čega mi on nije htio naplatiti ono što sam kupio kod njega. Rekao je: 'Ja ne naplaćujem ništa onima koji su poznavali Ahmeda ibn Hanbela ili su ga nekada vidjeli.''' Ahmed ibn Hanbel je po prirodi volio usamljenost i skromnost. Volio je obilaziti bolesnike, a mrzio je da izlazi na tržnice i davao je prednost izolaciji nad stalnim pojavljivanjem pred narodom. Skromnost je bila vrlina kojom se posebno odlikovao. Jedne prilike mu je njegov prijatelj El-Mervezi prenio riječi nekog čovjeka koji je rekao: ''Ahmed ibn Hanbel nije neovisan samo od dirhema, već i od ljudi.'' Na to je imam Ahmed odgovorio: ''Ko sam ja da budem neovisan od ljudi, zapravo su su ljudi neovisni od mene.'' (Tarihul-islam, XVIII/82) Iako imam Ahmed nije volio da ga ljudi toliko spominju i hvale, treba kazati da je lijep spomen pohvalan i on je navjestitelj dobra za vjernika i na ahiretu. U tom smislu je i dova Ibrahima, a.s.: ''I učini, Gospodaru, da me po dobru spominju oni poslije mene!'' (Eš-Šua'ra, 84).

Život u znaku ibadeta i isposništva

Allah,dž.š., objavio je:''O ti, umotani! Probdij noć, osim malog dijela; polovinu njezinu ili malo manje od nje; ili malo više od nje,i izgovaraj Kur'an pažljivo.''(El-Muzzemmil,1-4.) Iako se ove kur'anske riječi odnose na Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nećemo pogriješiti ako kažemo da se imam Ahmed ponašao u skladu sa značenjem tih kur'anskih riječi. Pričajući o ibadetu Ahmeda ibn Hanbela, njegov sin Abdullah rekao je: ''Moj otac je klanjao, u toku dvadeset i četiri sata, 300 rekata dobrovoljnog namaza, a kada je, usljed boravka u zatvoru i bičevanja, oslabio i obolio, klanjao je 150 rekata namaza, a bio se približio osamdesetoj. Svaki dan je obavezno u toku namaza učio sedam prvih i najdužih sura iz Kur'ana, a cijeli Kur'an tj. hatmu završavao je u toku jedne sedmice. Klanjao je noćni namaz pred zoru i vrlo malo je spavao.'' (Hil'jetul-evlija, IX/181) Također je rekao: ''U zoru sam slušao svoga oca kako upućuje dove za mnoge svoje prijatelje spominjući svakog od njih po imenu. Svoj noćni namaz završavao je sa rekatom vitr-namaza i vrlo malo je spavao do sabaha. Često je postio nafilu, a post četvrtkom i ponedjeljkom i ''bijele dane'' nije nikada izostavljao. Posebno je intenzivno postio nafilu nakon što se vratio iz zatvora i s tom praksom nastavio je do svoje smrti.'' (Sijer a'lam en-nubela', XI/223) Zabilježeno je da mu je halifa Mutevekkil, nakon što se Ahmedova bolest pojačala, poslao dvorskog ljekara. Ljekar ga je pregledao i kada se vratio, rekao je halifi Mutevekkilu: ''Vođo pravovjernih, imam Ahmed nema nikakvih simptoma stvarne bolesti, on je zapravo oslabio zbog neuzimanja hrane i zbog mnogo posta i ibadeta.'' Halifa je na to samo šutio. (Tabekatul-hanabile, I/12)

Njegov zuhd i skromnost potvrdio je i njegov učitelj, imam Šafija, rekavši: ''Razgovarao sam sa imamom Ahmedom i između ostalog rekao sam mu: 'Ebu Abdullah, halifa je tražio da mu predložim kadiju za Jemen, a pošto si ti svakako želio susret sa učenjakom Abdurrezakom, ja sam predložio tebe i nadam se da ćeš taj zadatak dobro obaviti.' Imam Ahmed mi je odgovorio: 'Ako još jedanput nešto takvo spomeneš, nećeš me više vidjeti u svojoj kući.''' (Sijer a'lam en-nubela, XI/223-224) Mrzio je pretjerivanje u svemu, ali isto tako i lažnu skromnost i pobožnost. Jednostavno, Ahmed ibn Hanbel nije želio bilo čime da se ističe, ni dunjalučkim ukrasima, a ni pohabanom odjećom da ljudi ne bi pomislili da time želi pokazati svoju skromnost i pobožnost. Rekao je El-Mervezi: ''Ahmed ibn Hanbel uvijek je u kući bio skroman, ponizan i skrušen, a kada bi izašao među ljude, ta skromnost i skrušenost nisu se mogle toliko primijetiti, jer ih je želio sakriti od ljudi. A kad god sam ušao u njegovu kuću, zatekao sam ga da uči Kur'an.'' (Sijer a'lam en-nubela, XI/185)

Odricanje od dunjaluka

Poznato je da je imam Ahmed cijeli život proveo kao siromah,volio je siromaštvo i skromnost i po prirodi im je težio.Dobijao je mnogobrojne poklone od trgovaca i drugih imućnijih ljudi,u vidu novca, skupocjene odjeće i životnih namirnica, ali on te poklone nije primao bez obzira u kako teškoj situaciji bio. Rekao je Abdurrezak: ''Jedne prilike dao sam Ahmedu nekoliko dinara, a on mi ih je vratio, rekavši: ''Ja sam u sasvim dobrom stanju.''(Sijer a'lam en-nubela', XI/214) Prenosi se da je Muhammed ibn Seid et-Tirmizi rekao: ''Jedanput me je posjetio prijatelj iz Horosana i rekao mi: 'Ja imam robu čiju zaradu želim pokloniti Ahmedu ibn Hanbelu.' Robu je prodao za deset hiljada dirhema i zamolio me da ih odnesem imamu Ahmedu. Ja sam to učinio, otišao sam kod imama Ahmeda i nakon što smo se selamili, rekao sam: 'Jedan čovjek je prodao svoju robu i zaradu od deset hiljada dirhema poslao je tebi, pa uzmi ono što ti je poslato.' Odgovorio je: 'Neka ga Allah nagradi na njegovoj odluci da nam pomogne, ali mi smo imućni i lijepo živimo.' I nije uzeo ni taj poklon.'' (Tarih Dimešk,V/304-305) U jednoj predaji stoji da je halifa Mutevekkil poslao svog vratara da odnese kesu punu zlatnika Ahmedu ibn Hanbelu. Imam Ahmed odbio je primiti poklon, ali kada ga je vratar upozorio da bi se halifa mogao naljutiti i pomisliti da Ahmed ibn Hanbel ima nešto protiv halife, uzeo je kesu sa zlatnicima. Međutim, kada je vratar otišao iz njegove kuće, imam Ahmed pozvao je svoje rođake i u toku noći napravili su spisak učenjaka i siromaha kojima je sutradan podijeljen sav taj novac.'' (Sijer a'lam en-nubela, XI/267-268)

Kako god je njegov život bio u znaku skromnosti i odricanja od dunjaluka, takva je bila i njegova smrt. Naime, kada je imam Ahmed umro, čovjek po imenu Ibn Tahir poslao je zavežljaj u kojem je bilo posebno platno za ćefine i miris, i rekao je da on to šalje da se u to platno zamota Ahmedovo mrtvo tijelo. Na to je Ahmedov sin Salih odgovorio: ''Ne, imam Ahmed je prije svoje smrti pripremio svoje ćefine i miris za njih, a pored toga halifa Mutevvekil je zaštitio imama Ahmeda od svega onoga što on prezire, a on je prezirao poklone.'' (El-Džerhu ve ta'dilu,I/301) Jedne prilike je imam Ahmed rekao svome sinu Salihu: ''Tvoja majka (koju je imam Ahmed neizmjerno volio, a koja je umrla prije njega)znala je dobro plesti i svoje rukotvorine prodavala je za dirhem ili dva i od toga smo kupovali namirnice.''(Sijer a'lam en-nubela', XI/324)

O njegovoj skromnosti, zuhdu i isposništvu govori i to da je zabranio svome sinu da uzima bilo kakvu platu od vladara. Međutim, njegov sin Salih obnašao je funkciju kadije i za to je primao platu iz državne blagajne, zbog čega Ahmed ibn Hanbel nije želio jesti njegovu hranu. On to nije činio zato što je to smatrao haram imetkom, već zbog svoje skromnosti i opreznosti. U tom smislu je i vrlo zanimljiva predaja u kojoj se spominje da su njegovi sinovi i njegova porodica, dok je bio bolestan, željeli ispeći tikvu koju je on inače volio, pa je neko predložio da se tikva ispeče u Salihovoj peći u kojoj je već bila naložena vatra.Čuvši taj prijedlog,imam Ahmed,iako skrhan bolešću, rekao je:''Ne u Salihovoj peći, jer on uzima platu od vladara.'' (Sijer a'lam en-nubela', XI/272) Svojim ponašanjem i svojim primjerom, imam Ahmed nipošto nije želio zabraniti ono što je Allah dozvolio, i obrnuto, niti je time želio otežati ljudima, već su skromnost i odricanje od dunjaluka bile njegove prirodne osobine i on se nije želio ni mogao ponašati drugačije. On se jednostavno ponašao u skladu s hadisom: ''Skromnost je dio imana.'' (Hadis bilježi Ebu Davud) Međutim, znao je dobro i za drugi hadis: ''Allah je lijep i voli ljepotu.'' (Bilježi imam Muslim) Ponašanje imama o čijim biografijama pišemo, bilo je različito kao što su se u spomenutim stvarima razlikovali ashabi. Što se tiče odnosa prema dunjalučkim blagodatima, Ebu Zerr nije bio isti kao Omer, Osman, Alija, Sa'd ibn Ebi Vekkas, iako svakome od njih pripadaju posebne zasluge i visoki stepeni u Džennetu, inšallah.

Govoreći o lijepom ahlaku i plemenitosti Ahmeda ibn Hanbela,Ebu Bekr el-Mervezi rekao je: ''Ebu Abdullah nikada ni prema kome nije ružno postupao, a ako bi njega neko uvrijedio, pokazivao je blagost i strpljivost na uvredama.U takvim situacijama govorio je: 'Dosta nam je Allah kao sudija', i nije bio zloban, zlurad niti brzoplet.Bio je izuzetno ponizan,lijepog ahlaka, uvijek vedar i raspoložen, a nikada grub, volio je u ime Allaha i prezirao samo u ime Allaha. Ako bi neko kršio vjerske propise, njegova srdžba bi se povećala, trpio je neprijatnosti čak i od svojih komšija.'' (Sijer a'lam en-nubela', XI/220-221) Ahmed ibn Hanbel bio je zlostavljan i bičevan i dosta svog životnog vijeka proveo je u zatvoru, međutim, njegov stav prema onima koji su ga mučili bio je u znaku samilosti i opraštanja. Često je govorio da ne želi da Allah na Sudnjem danu ikoga kazni zbog njega. Takvo ponašanje i edeb od njega su naslijedili njegovi učenici i oni koji su slijedili njegov mezheb a nisu bili njegovi savremenici. Poput šejhul-islama Ibn Tejmije, koji je također bio zlostavljan i mučen, i kada su ga njegovi učenici nagovarali da se osveti onima koji su ga nepravedno osuđivali i mučili, odgovarao im je: ''Ako su oni grijeh počinili prema meni i ako je tada istina bila na mojoj strani, ja im halalim i opraštam, a ako su pogriješili prema Allahu, pa Allah će ih za to pitati, a vi sa time nemate ništa.'' (Ibn Abdulhadi, El-Ukud ed-durrijje, str. 265)

Opraštao, a nije se svetio

Jedne prilike je neki čovjek rekao imamu Ahmedu: ''Allah, dž.š., dao ti je mogućnost da se osvetiš svom neprijatelju Ahmedu ibn Duadu koji ti je iz svoje zlobe mnogo zla nanio'', a imam Ahmed na to samo je šutio. On se nije htio svetiti vođi mu'tezila Ahmedu ibn Duadu, iako je u vrijeme halife Mutevekkila imao priliku za to, jer je on izuzetno cijenio imama Ahmeda, već je Ibn Duada u potpunosti ignorirao i nije se njime bavio, u skladu sa ajetom:

''Nepravda se može uzvratiti istom mjerom, a onoga koji oprosti i izmiri se, Allah će nagraditi'' (Eš-Šura, 40),

i u skladu s Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, hadisom: ''Ispuni emanet prema onome ko ti je nešto povjerio, i ne varaj onoga ko je tebe prevario.'' (Ahmed, Ebu Davud i Tirmizi) O zadivljujućoj velikodušnosti i izvanrednom moralu Ahmeda ibn Hanbela, između ostalog svjedoči i predaja koju je zabilježio imam El-Bejheki. Naime, u toj predaji, koju prenosi Ebul-Fadl et-Temimi, stoji da je imam Ahmed učio sljedeću dovu: ''Allahu moj, ako u islamskom ummetu postoje ljudi koji nisu na istini, a oni misle da jesu, oprosti im i omogući im da stvarno spoznaju istinu i da je slijede.'' (Ibn Kesir, El-Bidaje ven-nihaje, X/329) Također je dovio: ''Allahu moj, ako Ti od velikih grješnika islamskog ummeta primaš iskup, onda učini mene i moje iskušenje njihovim iskupom.'' (Tarihu Dimešk, VII/278) Iako je bio vrsni stručnjak i imam u hadiskoj disciplini poznavanja povjerljivosti i pravednosti prenosilaca hadisa, nikada nije bio grub ni prema jednom od njih, pa makar ga znao kao slabog i nepouzdanog prenosioca. Nije pretjerivao u osuđivanju nečije nepovjerljivosti niti je pretjerano hvalio povjerljive i pouzdane prenosioce hadisa. Terminologija koju je koristio u tome bila je: ''Ja ne uzimam hadis od toga i toga'', ili: ''Ja ostavljam njegove predaje po strani'', i to bi govorio onda kada bi ga neko upitao o nekom prenosiocu.

Učenjak čija je dova bila kabul

Skromnost Ahmeda ibn Hanbela ogledala se i u tome što nije, iako je to mogao, uzimao sluge i sluškinje da mu obavljaju svakodnevne poslove, već je to sam činio i nije lahko dozvoljavao nikome da mu poliva vodom u toku uzimanja abdesta, što je bio običaj i znak pažnje prema učenjacima. Jednostavno zbog toga što su skromnost i poniznost bile njegove osobine i svojstva koja su organski s njim bila povezana. Govoreći o vrijednosti tih osobina, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ''Niko se neće poniziti u ime Allaha a da ga Allah neće uzvisiti.'' (Bilježi imam Muslim) Diveći se njegovom znanju, jedan musliman koji je slušao njegova predavanja,rekao mu je:''Ti si zaista naučio ogromno znanje u ime Allaha'',a on mu je odgovorio: ''To 'u ime Allaha' je uistinu velik i zahtjevan uvjet.''(El-Bidaje ven-nihaje, X/330)

Prenosi se da je jedan mladić imao majku koja je bila nepokretna dvadeset godina i ona je jedne prilike rekla svome sinu da ode kod imama Ahmeda i da ga zamoli da uputi Allahu dovu za njeno ozdravljenje. Mladić je poslušao svoju majku i otišao je Ahmedovoj kući. Kada je pokucao na njegova vrata i kada je imam Ahmed upitao ko kuca, mladić je rekao: ''Ja sam taj i taj, poslala me majka da te zamolim da uputiš Allahu dovu za nju, jer ona je nepokretna već dvadeset godina.'' A onda je čuo odgovor imama Ahmeda koji je ljutitim glasom rekao: ''Preče je da ja tražim od ljudi da uče dove za mene nego da ja učim dove za njih.'' Nakon toga, mladić je razočaran krenuo kući, ali je tada iz Ahmedove kuće izašla žena koja ga je upitala: ''Jesi li ti malo prije razgovarao sa imamom Ahmedom?'' ''Da'', odgovorio je. Onda mu je ona rekla: ''Znaj da sam ga ostavila kako uči dovu za tvoju majku.'' Kada se mladić vratio kući i pokucao na vrata, nije ni slutio da će mu majka otvoriti vrata. Taj prizor ga je toliko obradovao i iznenadio da nije mogao izustiti nijednu riječ. Vidjevši to, sretna majka mu je rekla: ''Sine, Allah mi je podario zdravlje.'' (XI/211-212)

U drugoj predaji spominje se da mu je njegov prijatelj El-Mervezi prenio riječi nekog čovjeka koji je rekao: ''Od Bagdada do Turkmenistana ljudi upućuju Allahu dove za imama Ahmeda, pa kako će se on nazahvaljivati Allahu za blagodat koju mu je podario?!'' Imam Ahmed je na to samo rekao: ''Molim Allaha da me ne učini licemjernim u mojim riječima i djelima.'' (Sijer a'lam en-nubela', XI/312) Nakon što je pod starost ostavio predavanja iz hadisa, rekao je: ''Ja sam zbog toga klanjao istihara-namaz i molio sam Allaha da me učini od onih koji ispunjavaju obećanje, a ja sam obećao da neću više nikome citirati nijedan hadis dok se ne sretnem sa Allahom, dž.š., tj. do svoje smrti.'' (Sijer a'lam en-nubela', XI/277) Imam Ahmed nije sebe smatrao odabranim imamom koji se okitio poniznošću i pobožnošću u vremenu kada su se ljudi pokvarili, niti iznimnom bogobojaznošću u vremenu kada su se ljudi odali razvratu, niti je sebe smatrao istinskim i rijetkim sljedbenikom sunneta u vremenu kada su ljudi napustili slijeđenje sunneta, on je zapravo bio toliko skroman da nikada nije pomislio da je on bolji od bilo kojeg muslimana u svom vremenu. Jedanput mu je rečeno da je jedan musliman sanjao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji mu je u snu spomenuo Ahmeda ibn Hanbela i pohvalio ga. Kada je to čuo imam Ahmed, zaplakao je i rekao: ''Polahko, istiniti snovi vjernika mogu obradovati, ali ga ne smiju obmanuti.'' (Sijer a'lam en-nubela', XI/227)

Korektan odnos prema alimima koji su bili njegovi savremenici

Mnogo je učenjaka bilo u vremenu u kojem je živio i djelovao imam Ahmed, i malo je njih da se nisu sreli sa njim i da nisu bili ili njegovi učenici ili učitelji i šejhovi. Naravno, najpoznatiji među njima bio je imam Šafija od kojeg imam Ahmed prenosi dvadeset hadisa iako je bolje poznavao hadis od imama Šafije. Kada je imam Ahmed umro, među stvarima koje je ostavio iza sebe bila je i knjiga Er-Risala, od imama Šafije, iz koje je redovno učio. Zbog znanja i mudrosti koju je naučio od imama Šafije,imam Ahmed je stalno učio dovu za njega.(El-Bidaje ven-nihaje,X/326)Između ostalog, imam Ahmed bilježi rijedak hadis od imama Šafije u čijem lancu su sve imami i učenjaci. Evo te predaje: ''Prenosi imam Ahmed od imama Šafije, a on od imama Malika, a imam Malik od imama Ez-Zuhrija, a on od Abdurrahmana ibn Ka'ba ibn Malika,a on od svoga oca,da je Poslanik,sallallahu alejhi ve sellem,rekao:''Duša vjernika je u utrobi ptice koja je okačena za džennetsko stablo i ostat će tako sve do dana kada se ponovo spoji sa svojim tijelom.''(Ahmed u Musnedu) Kada je imam Šafija, prilikom svoje druge posjete Bagdadu, sreo Ahmeda ibn Hanbela,rekao mu je:''Ako imaš sahih hadis od Poslanika, a.s., kaži mi ga da mogu raditi po njemu, svejedno je li prenesen od učenjaka Hidžaza, Šama, Iraka ili Jemena.''(Tabekatul-hanabile,II/51)To je najbolja potvrda koliko je imam Šafija imao povjerenja u imama Ahmeda kao učenjaka i kao čovjeka i pored toga što je bio mnogo mlađi od Šafije. A imam Ahmed rekao je Šafijinom sinu Muhammedu: ''Tvoj otac je jedan od šesterice muslimana za koje ja u zoru upućujem dovu Allahu.'' (Sijer a'lam en-nubela',XI/227)

U ranoj mladosti on je posjećivao i druge učenjake kao što je bio Ebu Jusuf, pisao je i zapisivao predaje i stavove učenjaka koji su pripadali racionalističkoj školi, kao i predaje od učenjaka Iraka, a zatim se u potpunosti posvetio hadisu i proučavanju sunneta. Učenjak kojeg također vrijedi spomenuti, a koji je bio savremenik imama Ahmeda, jeste Haris el-Muhasibi, poznat po asketizmu, pobožnosti, skromnosti i odricanju, ali i po pretjerivanju u svojoj askezi. Ahmed ibn Hanbel volio je slušati njegova predavanja iz rekaika i ahlaka, i svaki put bi se na njegovom predavanju rasplakao. Prenosi se od Ismaila ibn Ishaka es-Serradža da je rekao: ''Jedanput me Ahmed ibn Hanbel pitao da u svojoj kući upriličim sijelo na kojem će biti Haris el-Muhasibi. Kada sam prihvatio njegov prijedlog, primijetio sam radost na njegovom licu. Otišao sam kod Harisa i rekao mu da bih rado ugostio njega i njegove prijatelje,i on je pristao. Ahmed ibn Hanbel došao je prije njih i ušao u drugu sobu da oni ne znaju za njega, a zatim je došao Haris el-Muhasibi sa svojim prijateljima. Ja sam ih poslužio datulama, a zatim nam je Haris održao tako dirljiv ders i vaz da su svi plakali. Ja sam ih za trenutak napustio i ušao u sobu u kojoj je bio Ahmed ibn Hanbel, i zatekao sam ga kako se guši u suzama, toliko je taj vaz na njega ostavio traga. Kada se sijelo razišlo, upitao sam imama Ahmeda šta misli o ovim ljudima, a on je odgovorio: ''Nikada nisam vidio ni čuo da neko tako lijepo i nadahnuto govori o asketizmu i skromnosti kao Haris el-Muhasibi, ali i pored toga ja ti savjetujem da se ne družiš sa njim i da ne praviš takve kružoke u svojoj kući.'' (Sijer a'lam en-nubela', XI/326) Mnogi učenjaci komentirali su ovu predaju i govorili su o mogućim razlozima takvog stava Ahmeda ibn Hanbela o Harisu el-Muhasibiju. Neki su kazali da je to zbog toga što je i Haris El-Muhasibi naginjao ilmul-kelamu i filozofiji kao i mnogi drugi učenjaci toga doba, a upravo su oni posijali smutnju i nametnuli muslimanima bespotrebnu dilemu oko stvorenosti Kur'ana. Zanimljivo je opet mišljenje imama Bejhekija koji kaže da je imam Ahmed prezirao te kružoke i svom prijatelju savjetovao da se ne druži sa Harisom el-Muhasibijem, jer ne bi mogao izdržati toliko odricanje i askezu kao oni. Međutim, ono što se smatra pretežnim i preovlađujućim mišljenjem jeste predaja koju je zabilježio Ibn Kesir, u kojoj stoji: ''Imam Ahmed je svom prijatelju savjetovao da se ne druži sa Harisom el-Muhasibijem, jer je njegov asketizam i isposnički način života bio esktreman i nije bio u skladu sa šerijatom, zato je predlagao da ga ostavi i da se ne druži sa njim i sa njegovim društvom, već da se posveti istinskom islamskom znanju, proučavanju sunneta i umjerenom asketizmu u kojem nema pretjerivanja i izlaska iz okvira šerijata. Da su Harisa el-Muhasibija smatrali ekstremnim u prakticiranju asketizma i novotarom, svjedoče i riječi poznatog učenjaka Ebu Zur'a er-Razija, koji je,kada je došao do knjige Harisa Muhasibija,Er-Riaje, rekao:''Ovo je novotarija'',zatim je čovjeku koji je donio tu knjigu rekao: ''Preporučujem ti da čitaš i slijediš ono što su naučavali imam Malik, Es-Sevri, El-Evzai, a da ostaviš ove novotarije.'' (Ibn Kesir,El-Bidaje ven-nihaje, X/330) Osim spomenutih učenjaka,neophodno je prisjetiti se još jednom i Ahmeda ibn Duada, kojeg su još zvali vrhovni kadija (kadul-kudat), a koji je itekako utjecao na život i karijeru Ahmeda ibn Hanbela. Bio je dvorski alim koji je javno priznao da slijedi džehmijsko učenje i mezheb,i nagovorio je vlast da prisile ljude da povjeruju da je Kur'an stvoren,zatim,da vjernici neće vidjeti Allaha na Sudnjem danu, i bio je uzrok iskušenja i mučenja Ahmeda ibn Hanbela. Međutim, kolo sreće se nakon izvjesnog vremena okrenulo, nakon dolaska na vlast halife Mutevekkila kojem je autoritet bio Ahmed ibn Hanbel.Halifa Mutevekkil smijenio je Ahmeda ibn Duada sa pozicije glavnog kadije, dao je rasprodati svu njegovu imovinu i protjerao ga je iz Bagdada. Od tada je Ibn Duad živio u vrlo teškim uvjetima, a osim toga teško je obolio i iskušan je potpunom paralizom. U takvom stanju dočekao je i smrt, a na njegovoj dženazi bilo je samo nekoliko ljudi. Ibrahim el-Harbi spominje predaju u kojoj stoji: ''Ahmed ibn Hanbel halalio je svima koji su ga mučili i bičevali i koji su na to ljude podstrekavali, pa čak i halifi Mu'tesimu,a za Ibn Duada je rekao:''Da on nije učenjak i daija, halalio bih i njemu, ali njegove riječi su ljudi slušali,pa mu ne mogu halaliti što je uveo novotariju u vjeru.''(Sifetusafve,I/448) Za razliku od Ahmeda ibn Duada, smrt Ahmeda ibn Hanbela bolno je odjeknula u cijelom tadašnjem islamskom carstvu i kako stoji u nekim predajama, na njegovoj dženazi bilo je milion ljudi, ne računajući one koji su klanjali u svojim kućama i na ulicama. Neki islamski učenjaci tvrde da se nikada ni na jednoj dženazi u povijesti islama nije okupilo toliko ljudi kao na dženazi Ahmeda ibn Hanbela. (Hilyetul-evlija, IX/180) Neka se Allah smiluje Ahmedu ibn Hanbelu i neka ga nagradi za hizmet islamu i sva iskušenja koja je zbog vjere pretrpio i doživio, i neka ga obraduje susretom sa Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, čiji je sunnet dosljedno slijedio i za njega se borio do kraja svoga života.

Pripremio: Abdusamed Nasuf Bušatlić Izvor: Saff